уторак, 7. октобар 2008.

demokratski totalitarizam: srpska Kasandra

Politicke prilike i sam zivot u Srbiji doista imaju neke elemente lose latinoamericke sapunice. Sam pogled na stranke koje cine vladajucu vecinu podseca na klasican i nikad prevazidjen rasplet jedne duge i otuzne price koja je oduvek pretila da ce imati ovako patetican kraj.
Posle niza godina bespostedne mrznje, prozivki i najbezocnijih uvreda, pa cak i medjusobnih optuzbi za ubistva, dve zavadjene strane postizu dogovor uprkos "brojnim nesuglasicama u proslosti" i kao u svakoj losoj melodrami , odluce da provedu ostatak zivota zajedno. Svekrva i snaha hitaju jedna ka drugoj srecne, razdragane vec zaboravivsi brojne pakosti koje su jedna drugoj ucinile. Otac mladica konacno prihvata jadnu i siromasnu devojku i blagosiljajuci taj brak, uvodi je u drustvo dostojnih i plemenitih, gotovo, dama.
Govorim, naravno, o braku Demokratske stranke (sa dodacima) i Socijalisticke partije Srbije. Jedino ostaje nejasan identitet maticara.
Ovo svecano i dugo iscekivano veselje dogodilo se nakon prevremenih parlamentarnih izbora u maju, kada je mladozenja, besno porucivsi ostalim pretendentima da je mlada njemu obecana, ozvanicio zaruke sa SPS-om, pri tom obecavsi da se mladin miraz vise nece uzimati u obzir, i da je SPS sada clan humanitarnog udruzenja "demokratske i proevropske stranke", sediste Njujork, Ulica Sorosevih zrtava br. 17.
Razume se da je gospodin Dacic ponudu oberucke prihvatio. Ne postaje se svaki dan od druga- gospodin. Narocito ako si imao tako istaknutog ideoloskog oca. Naravno, drugi razlog je Dacicev strah da ne zavrsi kao usedelica i ne seta tudje macke. U tom nastojanju je svakako uspeo. Doista, tesko da iko vise spominje mladinog gresnog oca. Stice se utisak da je i sam Ivica prosao kroz takav duhovni i mentalni preobrazaj da se svog bivseg predsednika nikako ne moze setiti. Kazu da ni fotografije ne pomazu, uvek se razbesni iz nepoznatih razloga. Mora da je u pitanju razdrazljivost usled podsecanja na veliki gubitak.
Zaista, Daciceva amnezija je postala skoro ozbiljna koliko i Tadiceva. Zamislite, kada su cuveni Slobin kofer doneli iz Haga, Dacic nije zeleo ni da ga doidirne. Imao je, kazu, losa iskustva sa koferima jos od "afere Kofer". Uvek se ispostavi da jadnik mora da objasnjava da je kofer zamenio sa lokalnim tajkunom na putu ka aerodromu. Desava se i to. Elem, bol i tugu za pokojnim predsednikom utapa u redovnom druzenju sa sadasnjim predsednikom. Obojica, kazu, cesto vezbaju okretne igre. Jos kazu da drug Predsednik moze naglo da promeni stranu pa pocne da igra nalevo. Ili nadesno, vec po potrebi. Vazno je samo da se vrti. Sada je, kazu, na levoj nozi, desni oslonac u vidu ministra inostranih poslova polako popusta.
Neverovatna druzina, doista. U retkim trenucima ovi vrhunski drzavnici cak nalaze vremena i za opustanje igrajuci basket "jedan na jedan". Negde izmedju prebijanja na smrt Ranka Panica i presude dvadesetogodisnjem "huliganu" na 10 godina robije zbog napada na policajca u civilu. Mada, moraju se uzeti u obzir i olaksavajuce okolnosti- bas u trenucima u kojima je Daciceva policija uz podrsku tzv. "sedme sile" prebijala neduzne demonstrante i bivse ratne dobrovoljce, drug Predsednik je bio zauzet vaznom posetom Darku Rundeku koji je doziveo veliku neprijatnost u Beogradu. Zamislite, neko mu je dobacio ruzne reci u prolazu! Srpska posla. Da smo vise poput Hrvata, bilo bi nam bolje, pomisli drug Predsednik. Ako nista drugo bar je tekst koji izgovara kada ugleda Hrvata naucio napamet. Pocinje sa "izvinjavam se u ime..." a odgovor uvredjenih Hrvata pocinje sa "i mi se ispisav...ispricavamo za sve sto se mozda dogodilo kao reakcija na vasu agresiju..."
Kasnije je vladajuca vecina bila zauzeta pretnjama novinarima, urednicima dnevnih listova i kontrolom direktora televizija, cistkom univerzitetskih profesora pred penzijom. Nista ne sme ugroziti srpski put ka EU. Onog momenta kada tamo udjemo cak ce prestati na teritoriji Srbije i globalno zagrevanje. Dakle, da predsednik nije bio zauzet sigurno bi preduzeo nesto. Mozda bi cak i izjavio saucesce porodici preminulog.
Da se sa odlucnoscu gospodina Dacica uvek mora racunati, shvatio je i dr. Dragan David Dabic alijas Radovan Karadzic. Dacic, poznat po umecu egzorcizma, uspeo je da Radovana istera iz Dragana. I ne samo to. Namenio mu je sudbinu svog pokojnog predsednika. Dacic ovde pokazuje i svoju dalekovidost ne dozvolivsi doktoru da sa sobom ponese svoje knjige, bibliju, ikonu Isusa Hrista, niti fotografiju svoje porodice. Tamo gde ga salju, zna gospodin Dacic, svi bi ga ovi predmeti bespotrebno opterecivali. Sudije bi se, moze biti, prepoznale u nekom biblijskom stihu, te bi jadnik izgubio pravo da se sam brani, a svi znamo kako Dacic brine o tudjim pravima. Za ovu uslugu i egzorcizam, Dacic skromno odbija zasluge.
Ova koalicija zacudjuje svojim postovanjem demokratskih nacela. I ne samo to, ova koalicija obajvljuje- departizaciju na gradskom nivou! Za sva upraznjena mesta direktora javnih preduzeca, Demokratska stranka (i ostali) plus LDP organizuje javne konkurse za sve clanove stranaka vladajuce koalicije i njihove simpatizere. Kako bi sve proteklo u demokratskom duhu, liste sa imenima izabranih kandidata su sacinjene pre konkursa. Ne bismo da se gradjanstvo uznemirava velikom odgovornoscu i procedurom, "ima ko ce o tome da misli".
Ovaj oproban recept im se, izgleda, osladio, te su isto ucinili i sa pisanim medijima. U demokratskom duhu, upravni odbor dnevnog lista "Politika" raspisuje konkurs za mesto glavnog i odgovornog urednika tog lista. Ovime Demokratska stranka pokazuje svoju privrzenost nacelima "departizacije" i postovanja zakona. Upravni odbor dnevnog lista "Politika" koji imenuje vlada,nema ovlascenja da smeni glavnog urednika. Upravni odbor samo raspisuje konkurs za novog iako stari jos nije smenjen; a ko, zaboga, brani gospodji Smajlovic da se kandiduje ponovo? Ipak je ovo demokratija.
Nekako bas u danima novih politickih parola, koje mozemo nazvati- varijacije na staru temu- culi smo izjavu gospodina Dacica, da "policiju niko ne sme da bije". Dobro, sada je na tragu svom bivsem predsedniku. Samo neka nastavi sa dobrim radom, pre ili kasnije ce pogoditi.
Dok vojvodjanska akademija nauka i umetnosti zapocinje svoj mukotrpan rad na stvaranju vojvodjanske nacije i vojvodjanskog jezika, dotle u Beogradu neki simpatizeri i clanovi nevladine parlamentarne stranke LDP likuju nad navodnom informacijom da je dvadesetogodisnji "huligan" silovan u zatvoru. Kada izadje, bice zdrav u glavi i u- kako kazu- "fazonu: siri dalje!".
Dakle, "evropska Srbija ", svakako! Iako trenutno vise podseca na jednu ozloglasenu azijsku zemlju. U toj zemlji, kazu, postoji samo jedan televizijski program koji kontrolise drzavna vlast. Kazu, postoje spiskovi nepozeljnih, nimalo nalik sabranim delima "Biseri Sonje Biserko". Kazu da ljudi gube posao, da im se preti i da ih uhode zbog verbalnog delikta. Kazu, dok gradjani zive u bedi i siromastvu, mediji ih ubedjuju u suprotno.
Srecom, sve drukcije od nase situacije.
Dobro dosli u Pjongjang, prestonicu Republike Nevojvodine. Njegova svetost, gospodin drug Predsednik prima ponedeljkom i sredom. Zakazati kod Palme cim se vrati sa Betovenovog koncerta. Preostalim danima je na basketu, igra sam protiv sebe. Uvek dobija. Kazu, da kada bas dugo ne moze da pogodi kos, predstavnici medija i njegovi licni savetnici obruc pomere bas koliko treba da drug Predsednik pogodi. Nema zime za Srbe.
Keep up with good work, mister President!

Milan DAMJANAC

Prijateljstvo

Pisati nemoguce znaci ziveti beskonacno. Konacnu beskonacnost praznine i tuge, ocaja i samosazaljenja. Mucna opcinjenost snovima davno izbledelim i jedva secajucim. Teskoca radosti u bolu koji mladost nije.
Tuga moja izjeda i ono malo samopostovanja koje posedujem bez krivice. Nezainteresovanost, zlobni osmeh olaksanja; bolelo bi manje da nije mucno, isprazno umiranje po sredi, vec odlucno, jasno, neprasno. Cekajuci naprasan kraj.
Iscekivanje takvog kraja upucuje na predodredjenost, nedostatak snage, karaktera, odlucnosti. Sta se ceka nego ono sto se vec dogodilo? Sve vodi ka tome, sve me vuce ka tome, ubija, sneva kraj.
Nema kretanja ni iznenadnog desavanja, samo emocija, samo su one konstantne, sve ostalo besmisleno.
Srecan covek bez osecaja, maste, snova, nije covek vec bezdusna naruzena slika, samonegirajuce Ja, robot. Iscekivati patnju sa osecajem pomirenosti znaci iscekivati i srecne trenutke. Iscekivati punocu sebe, jer ona sam zivot jeste. Zivot besmisla koji sam sebe osmisljava u svojim najtananijim nitima iracionalnosti.
Nit borbe protiv ocekivanog koje doci mora.

субота, 4. октобар 2008.

БИО САМ ТУ

Био сам ту
Када год си ме звала

Волео сам те
То ниси знала

Чинио сам све да теби буде боље
Да се будиш срећна и на тренутак помислиш-
Туга није баш вечна

Слушао сам твој глас и знао
Нема наде за нас

Гледао сам твоје очи
Уплакане
У њима туга станује

Док све друго умире
Твоје очи дају ми наду
Да можда
Једног дана
Твоје очи сусрешће моје
И волети се
Чувајући светло наше љубави
Можда...

Али ја знам да тако бити неће
Знам а опет пропадам

Био сам ту
Када свет ти се рушио
Када мржња те гушила
И сада ти си залечена мене победила
А ја остадох зачаран

Од бола
Од туге

И више не гледам жене друге


Љубав ме је спасила
Љубав ме је угасила...

Помози ми
Не знам како да ти кажем
Ја сам на дну
Проклета...

СУДБИНО

Судбино моја
У љуштури проводим живот цео
Желећи да проведем са тобом бар један део

Туге
Страха
Ужаса

Судбино моја
Могу ли те наћи у својој машти
Или си ту одавно

Данима
Месецима
Годинама

Да ли вечност стоји
Гледа ли у нас
Несрећне
Да ли чека да кажемо
Судбина

Где је крај а где почетак
Дуге
Да ли у сновима нашим
Или подлим жељама које плаше ме
Судбино

Видимо вечност
Туге
Морамо јој стати на пут
Њој
Вечности
Судбини

Морамо стати на пут погледима туђим
Очекујући

Ужас
Страх
Очај

Делећи их заједно
Судбино...

РЕЦИ МИ

Реци ми

Колико суза је потребно

Реци ми

Колико још времена имамо

Да кажемо
Да слажемо

Волим те

Реци ми

Колико пута си у себи заплакала

Реци ми

Колико желиш да самном си

Реци ми

Да ли ико зна за нас

Реци ми

Ја морам чути твој глас

Да каже ми
Да слаже ми

...Волим те

Реци ми
Кажи ми
Слажи ми

Волим те

КАКО ДА ЗАБОРАВИМ

КАКО ДА ЗАБОРАВИМ

Како да заборавим тај дан
Када си ме угледала

Како да заборавим ту ноћ
Када сам те миловао

Онда када све утихне
И када ништа више није као пре

Запамти

Тај дан
Ту ноћ

Када смо се волели
Као да смо сами
Око нас нигде никога
И нико и све

Тишина
Коју смо осетили

Љубав
Коју смо пружили

Како да заборавим
Твоје црне очи
Које гледале су
У мене

Како да заборавим
Твој израз лица
Када схватила си
Да сам крај друге жене

Опрости...

Како да заборавим
Да волим те још
Да желим да будем са тобом мила
Сада када туга нам је срећу скрила

Како да заборавим

Да срушио сам све
Све
Мит о нашој љубави нестао је
Желим те
Тражим те
Молим те

Врати се...

Razmatranje odnosa Istine i Politike

Osnovna pretpostavka od koje se polazi u ovom ogledu jeste antiteza istine i politike. Kako Hana Arent ističe u svojim razmatranjima, ova pretpostavka “predstavlja opšte mesto“ , što bi označavalo nešto što je opšteprihvaćeno.
Istina se ne može tumačiti ako se pre toga ne ukaže na sam pojam istine, koji je, sam po sebi, diferenciran od politike. Ako se zapitamo zašto se ne može govoriti o odnosu istine i politike kao o dvema suprotnim stvarima, već se mora govoriti o međuzavisnosti, moramo prvo razjasniti pojam istine.
Ovde bih napravio malu digresiju. O pojmu istine se može govoriti na dva načina: može se govoriti o istini nezavisnoj od ovog odnosa, odnosno, nezavisnoj od bivstvovanja; a može se govoriti i o istini koju određuje bivstvovanje, ili koja nije moguća bez ovog odnosa sa bivstvom. Ako govorimo o ovoj prvoj, logičkoj istini, i kroz nju posmatramo odnos sa politikom, odnosno, sa političkom istinom, doći ćemo do zaključka da istina i politika nemaju puno toga zajedničkog. Može se reći da se politički život tiče nekih modaliteta vlasti ili moći. Kao što Hana Arent postavlja pitanje: “Da li je prava suština istine u njenoj nemoći, a prava suština moći u podmuklosti? I kakvom vrstom stvarnosti raspolaže istina ako je nemoćna u javnom životu, koji više nego ijedna druga oblast ljudskog života garantuje stvarnost postojanja rođenim i smrtnim ljudima- tj. bićima koja znaju da su nastala iz nebića i koja će posle kratkog vremena opet nestati u njemu? “
Ova pitanja svakako pogađaju suštinu- ako je suština moći u podmuklosti, a moć je neodvojiva od politike, trebamo se zapitati o samom značenju pojma podmuklosti. Ako pokušamo da definišemo podmuklost, doći ćemo do zaključka da je podmuklost nešto prikriveno, ispod površine, nešto neiskreno… podmukli ljudi bi, ovako shvaćeni, bili oni koji jedno govore, drugo misle, a, verovatno, treće rade. Dakle, dok držanju spram istine ili istinoljubivosti, odgovara iskrenost, doslednost, dotle politička istina podrazumeva podmuklost. Iz prethodnog uvida u tekst Hane Arent mogli smo zaključiti da, ako je prava suština istine u njenoj nemoći, onda je, ako bismo napravili tako grubu distinkciju, suština laži u njenoj moći.
Naravno, sama laž se kamuflira, ona postaje zvanična istina. U modernom društvu zabranjeno je dovoditi laži u pitanje; najednom laži postaju “činjeničke istine“, koje su samorazumljive i nedodirljive. Kao što je davno uvideo Aleksandar Koare: “Nikada se nije toliko lagalo koliko danas. Nije se lagalo ni tako bezočno, sistematično i ustrajno. Možda će nam reći da to nije ništa, da je laž stara koliko i svet ili, barem, koliko čovek, mendax ab initio; da je politička laž rođena kad i ljudska zajednica, kao što nas o tome, na pretek, podučava istorija.“ Ovde se može postaviti pitanje verodostojnosti tzv. istorijske istine, na koju se i misli u većini slučajeva kada se govori o činjeničkoj istini. Zloupotrebe u ovoj oblasti su brojne i čine se veoma mogućnim. Na ovom mestu prosto ne mogu a da ne pomenem jednu izjavu Vinstona Čerčila, datu za javnost, gde otprilike kaže: “Istorija će biti dobra prema meni pošto nameravam da je napišem.“ Mislim da ova izjava dovoljno ilustrativno govori o, u najmanju ruku, mogućoj sumnji u zvaničnu, istorijsku istinu.
Ovde mi pada na pamet jedan drugi autor, Nikolo Makijaveli, i njegova poznata maksima: “Cilj opravdava sredstvo.“ U njegovom delu “Vladalac“, nalazi se još interesantnih stavova, od kojih mi je posebno zanimljiv jedan drugi uvid: “Tiraniju stvara ili narod ili velikaši, prema tome da li jedan ili drugi od ova dva reda ima prilike za to; jer kad velikaši uvide da se ne mogu odupreti narodu, počinju ukazivati poštovanje jednome između sebe, pa ga učine vladaocem, da bi mogli, zaklonjeni njime, zadovoljiti svoju želju. Narod, opet, videći da ne može odoleti velikašima, poklanja naklonost jednome, i stvara ga vladaocem da bi bio zaštićen njegovim ugledom. Onaj koji dolazi na vlast pomoću velikaša teže se održava nego onaj koji dolazi pomoću naroda, jer ima oko sebe mnoge koji izgledaju da su mu ravni, te zato njima ne može niti da zapoveda niti da se prema njima ponaša kako bi hteo. Ali onaj koji dolazi na vlast narodnom naklonošću, sam je tu, te oko sebe ili nema nikoga ili ima vrlo malo onih koji nisu spremni da slušaju. Osim toga, nije moguće zadovoljiti časno i bez nepravde velikaše, već samo narod, pošto su težnje naroda časnije od težnji velikaša, jer ovi hoće da ugnjetavaju, a narod hoće da ne bude ugnjetavan. Dalje, od nezadovoljnog naroda vladalac se nikada ne može osigurati zato što ga je mnogo; od velikaša može zato što ih je malo.“ 1
Ali, šta bi svi ovi mislioci rekli danas, kada jsu laž i obmana dovedeni do savršenstva? Da li je bunt u ovakvim uslovima uopšte moguć? Kao što je uvideo Aleksandar Koare: “Nikada se nije toliko lagalo… U stvari iz dana u dan, minuta u minut, valovi laži plave svet. Govor, pisanje, novine, radio… sav tehnički napredak stavljen je u službu laži. Moderni čovek- pod tim mislimo na totalitarnog čoveka- kupa se u laži, diše laž, potčinjen je laži u svakom trenutku svoga života. “ 2
U masi se više ne može napraviti razlika između istine i laži; naravno pod pretpostavkom da međa još uvek postoji, jer ako pretpostavimo za trenutak da međe nema nastaje ipak strašna pomisao, da se svaki napor ka otkrivanju istine i ukazivanju na laži ili interpretacije, može razumeti kao traženje smisla u besmislu.
Čini se da je istina oduvek bila progonjena, a propovednici istine izvrgavani ruglu ili ubijani. To potvrđuje i Hana Arent: “Kroz celu istoriju, oni koji su tragali za istinom i oni koji su istinu kazivali bili su svesni rizika svoga poduhvata; sve dok nisu dolazili u sukob sa tokom sveta, oni su izvrgavani podsmehu, ali onaj koji je prisilio svoje sugrađane da ga uzmu ozbiljno, nastojeći da ih oslobodi neistine, dovodio je u opasnost svoj život: “Ako bi mogli da stave ruke na ( jednog takvog ) čoveka... , oni bi ga ubili“, kaže Platon u poslednjoj rečenici svoje alegorije o pećini. “ 3
Za razliku od Platona, koga Arentova ovde navodi, kasniji veliki mislilac Tomas Hobs se tešio postojanjem ravnodušne istine, odnosno istine koja ne smeta ničijim interesima, kao što je to matematička istina. Hana Arent navodi jedan odlomak iz Hobsovog dela, koji, između ostalog, ilustruje ovaj problem: “ja ne sumnjam, kad bi u tome što su tri ugla u trouglu ravna dvema uglovima kvadrata bilo samo nečeg što bi bilo protivno pravu gospodarenja nekog čoveka ili interesa ljudi koji gospodare, ne sumnjam da bi to učenje bilo, ako ne i osporavano, a ono bi spaljivanjem svih knjiga o geometriji bilo uništeno ako bi samo onaj kome je to u interesu bio sposoban da to učini.“ 4
Ovim uvidom, ne samo da se govori o moći laži i nemoći istine, već i o istorijskoj istini ili, tačnije rečeno, zvaničnoj, “činjeničkoj“ istini.
Svaka vlast, može se reći, počiva na mnenju, a ne na istini. Ali, da li je istina zaista apsolutno izvesna kao nezavisna, logička? Šta se događa sa filozofskom istinom kada se prezentuje masi?
Govor jeste ono što omogućava društvene odnose; i ne samo njih- usuđujem se reći da omogućava mišljenje. Ako bi pojmovi dobili druga značenja, time bi automatski manevar za racionalno i drukčije mišljenje bio ukinut. Pokušaću da ovu tezu argumentujem. Govor se sastoji iz niza pojmova. Kada pokušamo da izrazimo neku vrstu istine, mi se neizbežno zaplićemo u pojmove, ne primećujući da već sama istina polako postaje mnenje. Drugim rečima, činjenice koje iznosimo su neodvojive od naše subjektivne interpretacije; ovim ne diskvalifikujem činjenicu kao takvu, već samo skrećem pažnju na određene teškoće u razlikovanju, ili bolje je reći, potrazi za tom demarkacionom linijom koju je, sve većim uopštavanjem pomova, sve teže otkriti.
U drugom slučaju, ako istina jeste u zavisnom odnosu spram bivstvovanja, govor predstavlja neophodnost na putu ka istini. Po jednoj od psiholoških teorija, koju zastupa i naš poznati psihoanalitičar Vladeta Jerotić, čovek postaje ono što jeste u odnosima sa drugim ljudima. Čovek zavisi od nekoga ili nečega. O čoveku se ne može govoriti bez uplitanja u ovu mrežu odnosa, traženja identiteta, kroz i u vrsti, rodu kome pripadamo. Zašto dolazi do pretvaranja istine u mnenje? Zato što dolazi do zamene one Arhimedovske tačke oslonca, do promene horizonta; dolazi do skoka u iz jedne u drugu dimenziju, do skoka iz jedne u drugu vrstu bistvovanja.
Ako pretpostavimo međuzavisnost istine i bivstvovanja, shvatamo da sada bivstvovanje postaje to jedno, izvesno, nesumnjivo. Ovde se obrću ove dve sfere; na ovom mestu dolazi do zamene teza u postavljanju problema istine. Dakle, ako ovako posmatramo istinu, moramo je posmatrati kroz bivstvo.
Kako kontrolisati ovako shvaćenu istinu? Kontrolom misli, kontrolom uma. Sve počinje, naravno, od kontrole govora. Veličanstveni Džordž Orvel je davno, proročki napisao: “Kad jezik bude usavršen, Revolucija će biti gotova.“
Čini mi se da je namera svetskih vlastodržaca, odnosno porobljivača, da svoje robove, one pomoću kojih imaju pravo na slobodu, upravo osuđivanjem na neslobodu tih istih koji im slobodu obezbeđuju svojom neslobodom, ubede da je to za njihovo dobro. Znači, ne samo što su od ljudi, koji su rođeni kao slobodni, načinili robove, već ih usput ubeđuju da je to civilizacija.
Stvaranjem novih termina, a ukidanjem starih, stvara se, uslovno rečeno, novi jezik kojim se ne može izreći nijedna prkosna, buntovnička, revolucionarna misao. Time će tehnološka revolucija zaista ispuniti svoj zadatak- pretvoriće nas u robote bez prava glasa. Rečima kao što su ljubav, sloboda, jednakost, pravda treba promeniti značenja. Tako se sloboda svodi na slobodu da prodaš svoju radnu snagu kome hoćeš, jednakost znači isključivo jednakost pred zakonom, pravo na rad jeste čista mogućnost zaposlenja ali ne i garancija i td. Ovo je sistem koji “obučene oblači, a gole svlači“, kako kaže stara narodna poslovica. Politika je unela mnoštvo bolesti u jezik, jer što je izbor reči manji, manje je i iskušenje da se razmišlja.
Moć kontroliše svest ljudi, najviše putem uticaja mas- medijskih sredstava i njihove zloupotrebe. Navešću sad neke primere koje spominje Noam Čomski: “Nisu nam potrebni nikakvi dokazi da osudimo Sovjetski Savez zbog agresije u Avganistanu ili zbog podržavanja represije u Poljskoj; stvari se potpuno menjaju kada se čovek pozabavi američkom invazijom na Indokinu ili njenim dugogodišnjim nastojanjima da spreči političko rešenje izraelsko- arapskog konflikta, podrobno dokumentovanog, ali nedobrodošlog, pa prema tome, i nepostojećeg. Nisu potrebni argumenti za osudu Irana ili Libije zbog državnog terorizma; rasprave o znatnoj, a možda i dominantnoj ulozi Sjedinjenih Država i njenih saveznika u organizovanju i rukovođenju ovom pošasti modernog doba izazivaju samo užas i prezir zbog takvog kritičkog stava, a propratni dokazi, koliko god bili uverljivi, odbacuju se kao nevažni. Podrazumeva se da mediji i intelektualni časopisi ili veličaju američku vladu zbog predanosti borbi za demokratiju u Nikaragvi, ili je kritikuju zbog sredstava koje je upotrebila radi postizanja tog vrednog hvale cilja, ali se ne pružaju nikakvi dokazi da je to, zapravo, sam cilj tekuće politike. Dovođenje u pitanje patriotske mimikrije koja se krije iza svega ovog, za sada je gotovo nezamislivo, a kada bi do njega i došlo, bilo bi odmah pobijeno kao jedan vid ideološkog fanatizma, puki apsurd, čak i kad bi se potkrepilo obiljem dokaza- koje nije, bar u ovom slučaju, nimalo teško nabaviti.“
Ovde, već, dovodim ovo pitanje na klizav teren; čini mi se da pre nego što nastavim da se bavim problemom manipulacije mas- medijskim sredstvima, moram skrenuti pažnju na jednu od mnogih usko povezanih stvari sa ovom temom, a to je obrazovanje.
Čini mi se da se obrazovni sistemi razlikuju zavisno, pre svega, od uređenja društva. U kapitalističkim obrazovnim institucijama pravo na bolje obrazovanje poseduju isključivo pripadnici više klase, i eventualno, jako nadarena deca- pripadnici niže klase. U kapitalističkim obrazovnim sistemima, takođe, kao da se, umesto saradnje i kooperativnosti, podstiču negativne osobine ličnosti kao što su, uslovno rečeno, odsustvo brige za druge, nemoral, “takmičarski duh“, odnosno, borba protiv konkurencije i mnoge druge. Podstiče se “maraton“ među pripadnicima iste drištvene grupe, po principu “štapa i šargarepe“. Cilj autora ovih redova nije da banalizuje ovako krupno pitanje kao što je problem obrazovanja; cilj bi pre bio da se ukaže na reflektovanje vrednosti društva u kome ljudi žive na obrazovanje. Iako se dosta autora bavilo problemom razlike u delovanju na obrazovanje demokratskog, tj. kapitalističkog i nekog totalitarnog društva (zato se ovde ne bih suviše bavio kritikom staljinističkih i mnogih drugih totalitarnih režima o kojima je već dovoljno rečeno), ipak se čini da ti “nepristrasni autori“ ispuštaju iz vida da je, opet, uslovno rečeno, najveća razlika u stepenu očiglednosti ove težnje za nametanjem sopstvenih vrednosti, gde se stavovi manjine reflektuju na većinu, odnosno, na društvo kojim se upravlja.
Kao što sam već ranije pomenuo, jedan od naših istaknutih psihologa, Vladeta Jerotić, tvrdi da je čovek biće zavisnosti- ono zavisi od nekoga ili nečega. Zato je, čini mi se, razvoj ličnosti moguće posmatrati, uglavnom, samo kroz prizmu odnosa sa drugim ljudima, društvenu zajednicu i porodične odnose. Mnoštvo socijalnih razloga utiče na stavove određenih klasa i slojeva drištva- javljanje predrasuda, ekstremnih ideologija, najčešće se javljaju zbog slabe ekonomske situacije i nemogućnosti da svojoj deci pruže bolje uslove za život.
Ova mala digresija mi je bila potrebna zbog sledećih teza.
Treba pomenuti da živimo u svetu gde mediji kreiraju događaje, gde se uspostavlja “apsolutno dobro“, gde se uništavaju kulturne jedinstvenosti i tradicije, sve pod patronatom različitosti, demokratije i ljudskih prava. A, priznaćete, da odnos prema ovim stvarima u mnogome zavisi od obrazovanja, ali naravno zavisi i od mnoštva drugih faktora. Navešću sada još jedan odlomak iz knjige Noama Čomskog: “U kapitalističkim demokratijama postoji izvesna tenzija kada je reč o samoj prirodi vlasti. U demokratiji, u principu, vlada narod. Ali moć odlučivanja o najvažnijim oblastima života nalazi se u privatnim rukama, što ima dalekosežne posledice po svekoliki društveni poredak. Jedan od načina da se smanji pomenuta tenzija bio bi da se demokratski sistem proširi na investicije, organizaciju rada i druge oblasti. To bi dovelo do velike socijalne revolucije, koja bi, barem po mom mišljenju, dovršila političke revolucije ranijeg doba i realizovala neke od političkih ciljeva klasične liberalne misli na kojima su one počivale. Ili bi, pak, ova tenzija mogla da se smanji odlučnim odvajanjem javnog učešća od državne i privatne moći. “
Ova poslednja konstatacija je jako značajna, a istovremeno ukazuje da treba pažnju usmeriti na još nekoliko važnih stvari. Prvo se mora istaći, da ako pretpostavimo da je čovek biće odnosa, moramo mu pružiti priliku da u odnosima sa drugim ljudima ostvari svoje pravo da postane čovek. U današnjoj demokratiji, građani nisu učesnici, već puki posmatrači; zna se ko učestvuje, a ko je običan gledalac. Fenomen sportskih manifestacija možda najbolje pokazuje vezu između ovog globalnog poretka i rimskog carstva. Dešavanja na stadionima na kojima se odigravaju, primera radi, fudbalske utakmice prilično podsećaju na atmosferu na Koloseumu; jer dok su se nekad gledaoci identifikovali sa gladijatorima, tj. robovima, danas se gledaoci identifikuju sa timovima i zastavama. Zajedničko i jednima i drugima je što stvaraju privid- privid masovnog učešća. I dok se čoveku postepeno oduzimaju sva prava, pa čak i pravo glasa ( sudeći po apstinenciji koja raste), dotle se stanovništvu serviraju laži koje ga ubeđuju u njegovu sopstvenu slobodu. Na delu je predstavnička demokratija; i dok se nekad po grčkim polisima i gradskim trgovima otvoreno raspravljalo o politici, a u skupštini svi građani polisa imali pravo glasa, danas, određene interesne grupe zastupaju većinu ljudi koja “glasa“ za njih. Pravi reality show. Prigovor da stanovništva danas ima previše da bi svi neposredno ušestvovali u donošenju odluka je na mestu; ali je isto tako na mestu prigovor da manjina ne može da govori u ime većine, posebno zbog već pomenutog problema sa apstinencijom, koja se zadnjih godina drastično povećava.
Dakle, može se zaključiti da je odnos između istine i politike ambivalentan; naravno pod pretpostavkom da je istina neodvojiva od bivstvovanja. Politika, dakle, određuje zvaničnu istinu; ali istina o pravu ljudi, naročito racionalna istina, čini mi se, takođe ima svoje utočište; ona postaje problem kada pokuša da preuzme vodeću ulogu i da izađe iz dubine ljudskog uma na političku pozornicu.
Primer medijskih manipulacija se najbolje video pre, u toku, i nakon rata u Iraku. Operacija “Oslobađanje Iraka“, kako su je Amerikanci imenovali, posedovala je tu zanimljivu komponentu. Posle brojnih dezinformacija o navodnom “oružju za masovno uništenje“, koje navodno Iračani poseduju, “svetski policajac“ kreće u akciju, nesebično donoseći demokratiju i civilizaciju u varvarske zemlje. U jednom svakako daje svoj doprinos- uspešno oslobađa Irak od Iračana. Možda se na ovakve obmane i manipulacije odnosi ova tvrdnja Hane Arent: “Činjenička istina… je po prirodi politička. Mada se moraju držati odeljeno jedan od drugog, činjenice i mnenja pripadaju istoj sferi. Činjenice obaveštavaju mnenja, a mnenja, inspirisana različitim interesima i strastima, mogu veoma da se razlikuju a da još uvek budu legitimna dokle god uvažavaju činjeničku istinu. Sloboda mnenja je farsa sve dok nije garantovano obaveštavanje o činjenicama i dok činjenice kao takve nisu sporne. Drugim rečima, činjenička istina upućuje na političku misao upravo onako kao što racionalna istina upućuje na filozofsku spekulaciju.“
Ako činjenička istina, kao što kaže Arentova , zavisi pre svega od svedoka, i po prirodi je poltička, moguće je ne samo sumnjati u legitimnost istine, već se postavlja pitanje koliko su svedoci u stanju da objektivno “dožive“ istinu, bez lične, subjektivne iterpretacije? No, nezavisno od subjektivne ili političke interpretacije, ipak se teško može poreći postojanje činjenica, ili činjeničke stvari same po sebi, iako je demarkacionu liniju te vrste sve teže povući. Citiraću još jednom Hanu Arent, kod koje se može naslutiti sličan stav: “Ove i mnoge druge veće zapletenosti inherentne istorijskim naukama bez sumnje su stvarne, ali one nisu argument protiv postojanja činjeničke stvari niti mogu da posluže kao opravdanje za zamućivanje granica između činjenice, mnenja i interpretacije ili kao izgovor za istoričare da manipulišu činjenicama kako im drago. Čak i ako prihvatimo da svaka generacija ima pravo da piše svoju sopstvenu istoriju, mi ne prihvatamo ništa više sem da ona ima pravo da preuredi činjenice u skladu sa svojom sopstvenom perspektivom; mi ne prihvatamo pravo da se dira u činjeničku stvar kao takvu.“
Već izneti stavovi navode me na dva zaključka. Prvo, da bez obzira koliko zamagljena ta linija razdvajanja, ta demarkaciona linija između činjenica i interpretacije, bila- ona ipak postoji. Drugo, da tzv. sloboda govora u današnjem društvu nije ništa drugo do sloboda iznošenja mnenja koja su u skladu sa politički interpretiranim činjenicama, odnosno, političkom istinom, te stoga nije ništa drugo do pokušaj potpune kontrole misli.
Ovako shvaćeno, ideološko delovanje podrazumeva prikrivenost pravih ciljeva, kamufliranje, istovremeno putem demagogije zavaravanje širokih ljudskih masa, radi izazivanja pozitivnih osećanja kod mase spram ideoloških ciljeva koji su, navodno, javno proklamovani.
Čini mi se da bi u ovom ogledu, takođe, trebalo skrenuti pažnju i na etičke osnove politike, odnosno, u kakvom su odnosu politika i moral. Pitanje koje mislim da ovde treba postaviti je opet, indirektno, vezano za problem istine i politike. Da li je laž preduslov istine? Drugim rečima, da li “cilj opravdava sredstvo“?
Ovo pitanje se uglavnom odnosi na totalitarne režime, pošto su oni suštinski vezani za laž. Međutim, nameće se ovde još jedno pitanje. Naime, jasno je da postoji razlika između obmanjivanja i obmane koja uključuje samoobmanjivanje. Da li, dakle, ima bitnije razlike između svesne i nesvesne laži¬¬? Utvrdili smo da ima, pošto nesvesna laž uključuje samoobmanu. Da li onda ima bitnijih razlika između totalitarnih i demokratskih režima? Mislim da nema, pošto se oba zasnivaju na obmani, koja uključuje samoobmanu. Mada treba dodati da je samoobmana mnogo izvesnija u demokratskim društvima, ali, potpuno demokratskim društvima. Nešto slično pominje Arentova: “Konzervativna kritika masovne demokratije često ističe opasnosti do kojih ovaj oblik vladavine dovodi na međunarodnom planu- a da pritom ne pominje opasnosti svojstvene monarhijama ili oligarhijama. Snaga njenih argumenata je u neospornoj činjenici da je obmanjivanje u potpuno demokratskim uslovima gotovo nemoguće bez samoobmanjivanja.“
O tome kada treba lagati govorio je čak i legendarni Sun Tzu u svom delu “Umeće ratovanja“: “Zavaravanje protivnika je sastavni deo ratovanja. Kada ste sposobni, pretvarajte se da ste nesposobni. Kada ste jaki, pretvarajte se da ste slabi.“
Međutim, šta kada laž postane svakodnevnica? To pominje Koare: “No, šta ako rat, izuzetno, epizodno, prolazno stanje, postane večno i normalno stanje? Jasno je da će tada i laž, izuzetan slučaj, postati normalan slučaj, te da neka grupa, vodeći se i osećajući okružena neprijateljima, nikada neće oklevati da proti njih upotrebi laž. Istina za svoje, laž za druge, to će postati rukovodno pravilo i ući u običaje grupe o kojoj je reč. “
Ako ovaj stav primenimo na današnje stanje, shvatićemo da su svoji- elita na vlasti, podržana od strane vlasnika krupnog kapitala, a drugi- običan narod, odnosno, većina.
Dakle, ako uzmemo u razmatranje problem etike, čini mi se da bismo mogli reći da je apsolutna, religiozna etika nespojiva sa politikom, osim pod uslovom da postoji etika odgovornosti prema sopstvenim građanima. Etički paradoks predstavlja, na primer, činjenica da su kroz istoriju mnogi dobri ciljevi ostvareni upotrebom etički sumnjivih ili bar opasnih sredstava. Takođe, treba imati na umu da je nasilje najvažnije sredstvo politike. Maks Veber, poznati sociolog i filozof, pravi distinkciju između etike čiste volje i etike čiste odgovornosti. Moglo bi se reći da oni koji su zastupnici etike odgovornosti obraćaju pažnju na posledice svojih delanja. Na primer, Veber dosta ilustrativno govori o problemu dužnosti kazivanja istine: “Najzad, razmotrimo dužnost kazivanja istine. Za apsolutnu etiku, to je bezuslovna dužnost. Prema tome, zaključilo se da treba objaviti sva dokumenta, pogotovu ona koja terete vlastitu zemlju, i da na osnovu tih jednostranih publikacija treba priznati krivicu za izbijanje rata, jednostrano, bezuslovno, bez obzira na posledice. Političar će otkriti da se time neće unaprediti istina, već da će je naprotiv zloupotreba i razobručene strasti zamračiti; da samo svestrano i plansko ispitivanje sprovedeno preko onih koji nisu zaslepljeni stranačkim obzirima može dovesti do rezultata; i da svaki drukčiji postupak može imati takve posledice za čitav narod koje se decenijama ne mogu popraviti. Ali apsolutna etika uopšte ne pita za posledice. To je najvažnija tačka.“
Ne bih se previše udaljavao od okvirne teme, zato ću se u razmatranju odnosa etike i politike zadržati ovde, jer bi podrobnije istraživanje ove teme zahtevalo više prostora. Usput bih samo pomenuo još jedan meni zanimljiv podatak koji upravo govori šta se dešava kada društvo potpuno izgubi najosnovnije, humane, etičke norme iz vida, a usput pokušava da se igra Boga, dajući sebi za pravo da odlučuje o stvarima koje se tiču same prirode. Podatak spominje jedan od poznatijih autora, Ralf Eperson, u svojoj knjizi “Novi Svetski Poredak“. Ovaj podatak odnosi se na Narodnu Republiku Kinu u kojoj postoji zakon o kontroli rađanja i svođenju na jedno dete po porodici: “Stiv Mošer, diplomac univerziteta Stenford, radio je na svom doktoratu kada mu je bilo ponuđeno da svoje teze proveri na studijskom putovanju po Kini. Pristao je, i otišao da za izvesno vreme živi u jednom selu u južnoj Kini. Ono što je otkrio zapanjilo ga je. Evo šta se dešava kada žena rodi blizance: “Jedan zvanični službenik… zahtevao je da ona sama odabere koje dete će gajiti. Pošto majka nije mogla da odgovori, službenik je odlučio umesto nje i rešio se jedne od novorođenih beba.“ Praksa abortusa postala je toliko raširena, da je, prema podacima vlade SAD, u Kini obavljeno više od 78 miliona abortusa u periodu između 1971. i 1982 godine.“
Komentar je izlišan. Ljudskoj aroganciji nema kraja.
Ako se vratimo okvirnoj pretpostavci, antitezi istine i politike, iz svega navedenog pokušaću da dam neka lična zapažanja i zaključke.
Rešenje političkih manipulacija i ugnjetavanja slobodnog mišljenja nije povlačenje u sopstveni subjektivitet; potrebno je platiti veću, ličnu cenu, dati sebe celog u odbranu načina života za koji verujemo da je ispravan; jer baš to je suština slobodnog mišljenja i govora. Ništa se ne može postići “čekanjem i priželjkivanjem“ .
Što se tiče mase, “ona veruje u sve što joj se kaže. Treba se samo postarati da joj se to ustrajno kazuje. I postarati se da se laska njenim strastima, mržnjama, strepnjama.“ A masa- to smo mi.
Svi smo postali robovi, brojevi bez smisla, klonirani, kontrolisani. Robovi. Sve se više povezujemo elektronski a sve smo otuđeniji jedni od drugih. Ljudi su manekeni, proizvodi, bilbordi. Ljudi u 21. veku imaju mnogo toga ali ponajmanje sebe same. Na pomolu je nova vrsta ropstva- mentalnog ropstva. Ko smo mi? Kuda idemo? Znamo li svoj, lični identitet?
Čini mi se da kod čoveka postoji intenzivna potreba za grupnom pripadnošću, jer to jeste važno ne samo zbog njegovog samoodržanja kao živog bića, već je to i iskonska potreba čoveka. Ali, kako da čovek bilo šta danas promeni ili javno kaže, usput potvrđujući svoje postojanje, kada je, recimo, “i sama struktura medija tako satkana da izaziva konformizam prema etabliranoj doktrini. Nemoguće je izneti nove ideje ili neobične zaključke sa neophodnim uverljivim argumentima i dokazima u trominutnom prostoru između reklama ili u sedamsto reči. Za otužne i pobožne hvalospeve takav problem ne postoji.“
Svi polako postajemo deo svojevrsnog “melting pot“- a, u kome se dešava proces akulturacije i prividne multikulturacije koji će se sam preobražavati u procesu sjedinjavanja u jednu, opštu, kulturu. Stvoriće se univerzalni identitet, ali bez prethodno ostvarenog ličnog identiteta.
Da ne zaboravim, ideja “melting pot“- a je preuzeta iz naslova vodvilja koji se davao u Njujorškom pozorištu, čini mi se, 1909 godine. Autor komada želeo je da oda poštu velikom alhemičaru koji stapa i spaja svojim očišćujućim plamenom- Kelte i Latine, Slovene i Tevtonce, Grke i Sirijce. Ideja iz vodvilja je u međuvremenu postavljena na veću pozornicu- celokupnu zemljinu kuglu- a reprize, sada već bez aplauza, gledamo svakodnevno, ponekad u izvođenjima i sami učestvujemo; no, većina nas ipak ostaje samo publika.
Na kraju, ovo razmatranje bih završio jednom rečenicom Džordža Orvela: “Ako hoćeš sliku o budućnosti, zamisli jednu čizmu kako gazi ljudsko lice- večno.“

Razmisljanja o jednom umetnickom delu

Umetnost, po mišljenju Desoara, ima tri funkcije: duhovnu, društvenu i moralnu. Nije nam, međutim, mnogo potrebno da bismo shvatili da te iste funkcije ima i filozofija. Samo od sebe javlja se pitanje: šta razlikuje umetničku ekspresiju od filozofskog izraza? Drugim rečima, ako ove funkcije umetnosti postoje, one ne predstavljaju specifično umetničko u delu, već van-umetnički materijal, ono što se ne tiče prvenstveno nje, dakle sadržaj koji pozajmljuje iz oblasti nauke i/ili filozofije. Umetničko nije ono šta se prikazuje, nego kako je (nikako kako biva) prikazano. Delo umetnosti bi, otud, činio i sadržaj, odnosno materijal koji bi mogao da bude socijalne, etičke, psihološke, religiozne ili neke druge – naučne ili nenaučne – prirode, ali specifično po čemu bi se delo zvalo umetničkim, a ne npr. filozofskim, jeste način kojim se ovaj materijal predstavlja. Taj način, ili specifično predstavljanje, u savremenoj estetici se naziva formom umetničkog dela.
Ako bismo raspravljali o prirodi umetnika došli bismo do niza zanimljivih pitanja. Da li je umetnost veština i kakva? Da li umetnici poseduju neko znanje ili su isključivo tumači? Čini se da je umetnik poput kočnice na motoru vremena, on je jedinstvo, suština i prikaz lepote. Ako bismo nekom analogijom želeli da prikažemo umetničko znanje mogli bismo iskoristiti primer magneta i više predmeta na koje se vrši uticaj. Poslednja karika u tom lancu jeste umetnik, jer upravo je on posrednik, onaj koji prenosi istinu. Magnet bi onda predstavljao neku silu koja nadahnjuje, te je umetnik nadahnut čovek. Nadahnut čime? Istinom? Strepnjom? Na koji način umetnik želi da prikaže istinu? Umetnost se može nazvati i veštinom prikazivanja običnog života. Umetnik nije sasvim izdvojen od naroda, poput nekog izuzetka. Volja i s njim nešto hoće. Namera je njegovo sopstveno preobraženje i iskupljenje. Ovaj crni pravougaonik predstavlja upravo to- kočnicu u vremenu, onu koju savremenici ne razumeju, zatvoren prostor laži i istine koji se konstantno prepliću.
Tako shvaćeno delo zauzima mesto, kao što je Niče govorio, iščezavajućeg mita. Dvostruka je namera ovog dela, kao i sama umetnička snaga- ona koja proizvodi slike i ona koja ih bira. Dug je put do apstrakcije, a užasavanje jeste najbolja strana čovečanstva. Umetnost čuva život, taj blještavi momenat od zaborava. Prava građa svakog saznavanja i analiziranja su najkrhkiji osećaji zadovoljstva i nezadovoljstva: prava misterija je na onoj površini u kojoj u zadovljstvu i boli stvaralaštvo pod uticajem nervnih delatnosti ocrtava oblike. Ono što je osećaj istovremeno projektuje oblike koji tada iznova proizvode nove osećaje. Adekvatnim pokretima nastaje slika.
Nismo još dotakli pitanje otkud težnja za stvaralaštvom, da li je to bunt spram sveta i društvenog uređenja i kakav bunt? Da li je to bunt protiv ljudi uopšte, da li je to beg od ljudi? Ili od istine?
Može se reći da se politički život tiče nekih modaliteta vlasti ili moći. Osnovna pretpostavka od koje polazim u ovom radu jeste antiteza istine i politike. Ova pretpostavka označava opšte mesto, što bi značilo da je to nešto što je u stručnoj javnosti opšteprihvaćeno. Da li je prava suština istine u njenoj nemoći, a prava suština moći u podmuklosti? I kakvom vrstom stvarnosti respolaže istina ako je nemoćna u javnom životu, koji, kao što su mnogi mislioci isticali, više nego ijedna druga oblast ljudskog života garantuje stvarnost postojanja rođenim i smrtnim ljudima.




Ova pitanja svakako pogađaju suštinu- ako je suština moći u podmuklosti, a moć je neodvojiva od politike, trebamo se zapitati o samom značenju pojma podmuklosti. Ako pokušamo da definišemo podmuklost, doći ćemo do zaključka da je podmuklost nešto prikriveno, ispod površine, nešto neiskreno… podmukli ljudi bi, ovako shvaćeni, bili oni koji jedno govore, drugo misle, a, verovatno, treće rade. Dakle, dok držanju spram istine ili istinoljubivosti, odgovara iskrenost, doslednost, dotle politička istina podrazumeva podmuklost. Iz prethodnih pretpostavki može se zaključiti da, ako je prava suština istine u njenoj nemoći, onda je, ako bismo napravili tako grubu distinkciju, suština laži u njenoj moći. Naravno, sama laž se kamuflira, ona postaje zvanična istina.
Dakle, može se zaključiti da je odnos između istine i politike ambivalentan. Ali istina o pravima ljudi, o patnjama i stradanjima takođe ima svoje utočište u umetnosti; ona postaje problem kada pokuša da preuzme vodeću ulogu i da izađe iz dubina ljudskog uma na političku pozornicu. U masi se više ne može napraviti razlika između istine i laži; naravno pod pretpostavkom da međa još uvek postoji, jer ako pretpostavimo za trenutak da međe nema nastaje ipak strašna pomisao, da se svaki napor ka otkrivanju istine i ukazivanju na laži ili interpretacije, može razumeti kao traženje smisla u besmislu. Ako je tako, onda je i umetnost svojevrstan vid besmisla; ali je to onda takav besmisao da osmišljava sam sebe i sve oko sebe, on je ono neophodno, onaj ventil koji nam služi za preobražavanje životnih i društvenih pometnji u maštu, gde se tumači realnost kao iskrivljeni prikaz same sebe. Da li je umetnost neophodnost životu samom? Svakako da jeste. Ali je takođe i ovde odnos ambivalentan jer umetnosti je život neophodan, pometnja još neophodnija da bi postojala. Umetnost verovatno jeste forma neprilagođenosti, ali one terapeutske, koja sama sebi život prilagođava i tumači onako da taj isti život dobije podnošljivi smisao. Upravo je to značenje ovog pravougaonika koji, na neki apstraktan način obuhvata žrtve, zločince i pokajnike i osmišljava ih u jednom preplitanju različitih naličja jedne suštine. A suština je neodvojivost- neodvojivost žrtava od zločinaca, zločinaca od pokajnika, politike od svega nabrojanog. To su te četiri strane pravougaonika, koje jesu jedna drugoj uslov za postojanje. Nešto slično je i sa pojmovima umetnosti, života i pometnje. I dok je kancelar Nemačke Brant, koji je pomenut na slici, došao da se pokloni senima žrtava, dotle spomenik nemo posmatra Branta; u tim pogledima punim mržnje, pokajanja, laži, postavlja se pitanje neminovnosti i oproštaja. Neminovno svakako jeste, a da li je oprošteno? Na to niko nema pravo na odgovor, pošto oni koji to pravo imaju, sada više nisu ljudi, već samo senke kojima se trguje, a ni umetnik više nije tumač već nemi posmatrač- posmatrač tuge, bola i nečega što se samo naslućuje, a što bismo mogli nazvati pravdom.

Pejlijev teleoloski argument

Како бисмо могли разумети телеолошке аргументе? Телеолошки аргумент је аргумент по аналогији, где се тврди постојање аналогије између многих ствари у природи и ствари које су производ људског стваралаштва, као што су машине. Машине су направили људи, односно интелигентна бића. Онда, тврди Пејли, можемо да закључимо да изумитељ ствари у природи јесте такође интелигентно биће. Он упоређује свет са сатом указујући да је свет по свему, као и сат, резултат интелигентне замисли. На овом месту ћу се послужити појмом телеолошког система. То је систем делова који су тако уређени да у одговарајућим околностима служе извесној сврси. Како то разумети? Сваки зупчаник у сату јесте део једне целине, али сваки од делова сата предтавља телеолошки систем за себе. По Пејлију, аналогија је очигледна. На исти начин на који функционише сат, функционише и свет. Он је пун телеолошких система, механизам делова који имају своју намену и који је створен од стране интелигентног бића.
Да бисмо увидели да ли је овај аргумент тачан морамо одговорити на два питања која се намећу. Прво, да ли су карактеристике које су наведене довољне за тврдњу на основу које кажемо да је свет сличан машини? Друго, да ли су те карактеристике релевантне за тврдњу да је свет настао као резултат интелигентне замисли? Покушаћу да размотрим оба питања и у зависности од аргумената дам одговарајући одговор.
Што се тиче првог питања, Пејли претпоставља да у свету постоји безброј телеолошких система. У прилог тој тврдњи се може навести гледиште филозофа Хенрија Мора, који је навео да постоји разлог зашто је људско тело такво какво јесте, а не друкчије. Поједностављено речено, постоји разлог зашто човек има баш пет прстију на руци једне шаке; или оштрије зубе на предњој страни вилице а шире и тупље на задњој страни вилице. Међутим, телеолошки аргумент губи своју снагу када се упореди са Дарвиновом теоријом еволуције. Људско тело, овакво какво је сада, може бити производ развоја еволуције кроз више хиљада година. Такође, не бих се сложио да је људско тело савршено.
На пример, наше очи заиста јесу нешто спектакуларно. Међутим, зар не би било боље када бисмо имали способност подешавања вида у односу на даљину ствари коју осматрамо, или бољи вид у мраку који би нам дозвољавао боље кретање, односно већу функционалност? Закључак који би се могао извести из Дарвинове теорије еволуције могао би да оповргне тезу да су сва жива бића, оваква каква су, створена од стране интелигентног ствараоца онаква каквим их је он замислио- савршена. Односно, данашња жива бића су имала своје раније облике, као и прелазне форме, што имплицира да еволуција није завршена и да ће жива бића наставити да еволуирају. Као пример могао бих навести ћелије које после неког времена еволуирају и постану имуне на одређену болест. Овај мислени експеримент је показао недостатке Моровог гледишта. Међутим, да ли је оспорио тезу да је свет налик машини? Један од филозофа који је оспоравао Пејлијеву аналогију био је Хјум. Већина приговора напада тврдњу да је свет налик на машину и да се може поредити са нечим тако малим у односу на самога себе као што је сат. Могло би се приговорити да не можемо на основу делова света доносити закључке о целини. Међутим, морам истаћи да постоје бољи разлози на основу којих бисмо могли да поверујемо да свет наликује машини, него разлози који тврде да све што се дешава јесте производ случајности. Као илустрацију, можемо навести пример наше планете која ако би се налазила само неколико километара ближе или даље од Сунца, многи од облика живота који на њој данас постоје не би били могући. Ако би елементи у нашој атмосфери били само неколико процената различити, свако живо биће на планети би умрло. Заиста, сматрам да аргументи који покушавају да оспоре сличност света и машине нису довољни, посшто је тешко схватити ове примере као производ пуке случајности. То ме наводи на закључак да карактеристике које су наведене јесу заиста довољне да бисмо оправдали сличност света са машином.
Међутим, можда би било добро преформулисати тезу о сличности и рећи да је свет налик на интелигентну несавршену машину која поседује могућност усавршавања. Овај закључак би се касније могао применити да оспори савршеност творца, уколико би се доказало да га свет има.
Што се тиче другог питања, морамо размотрити да ли су ове карактеристике довољне да би упућивале на производ интелигентне замисли. Чак и да је свет заиста телеолошки систем он не мора нужно да има створитеља. Постоје теорије по којима је сасвим прихватљива замисао да је свет настао ни из чега, што се показује на примеру стварања живе из неживе природе. Такође, могуће је претпоставити да је цео универзум сам себи довољан и можда га не треба објашњавати нечим другим, као што креационисти бога не објашњавају нечим другим већ самим собом. Односно, зашто универзум не би могао бити оно што постоји одувек и чему не треба стваралац? Други приговор би се могао односити на број ствараоца. Зашто само један, а не више? Већину ствари која постоји у свету није направио само један човек, већ група људи. Сматрам да су ови разлози довољни да се бар посумња у истинитост Пејлијеве тврдње, чиме се показује да је закључак Пејлијевог телеолошког аргумента неодржив.
На крају ћу навести други Хјумов приговор који се односио на тврдњу да нам телеолошки аргумент даје добре разлоге да постоји теистички бог, дакле бог коме се приписују традиционални атрибути- свемоћ, свезнање, савршена доброта. Чак и да је заиста овај свет телеолошки систем, хармонично уређен, са одређеном сврхом, не можемо знати ништа о свом творцу. Да бих илустровао Хјумов приговор, даћу пример. Када би људи успели да створе робота који би истовремено био самосвесно биће и оставе га усамљеног на неком месту, то роботу ништа не говори ни о његовој сврси, а још мање о природи његових створитеља, у крајњој линији не говори му ни да ли их је било више или само један. Мислим да ови разлози оправдавају Хјумов приговор и доприносе сумњи у истинитост тврдњи Вилијама Пејлија. Закључак овог разматрања био би да је Пејлијева теза о постојању сличности између света и машине условно одржива, али да она ни на који начин не имплицира да је свет производ интелигентне замисли, пре свега због чињенице да еволуционистичка теорија пружа једнако добро, ако не и боље решење. Што се тиче питања о природи интелигентног створитеља, сматрам да сам пружио довољно добре аргументе на основу којих тврдим да о наведеној теми на основу Пејлијеве евиденције ништа не можемо знати.

Okvirna razmisljanja o prirodi sukoba moralizma i imoralizma

Moral. Da bismo uopšte razmišljali o ovako ozbiljnoj temi, moramo ograničiti polje razmatranja. Svakako da je tema preopširna za ovakvu formu razmatranja, ali pokušaćemo da pokažemo sve razlike i dodirne tačke Sokrata i sofista. Kada razmišljam o ovako opširnoj i zahtevnoj temi uvek upadam u nedoumice. Najvažnija je- treba li mi da budemo u moralu ili on u nama i šta je moral? Moral je ljudska tvorevina- način na koji uređujemo društvene odnose. U periodu velikih društvenih lomova, ili možda je bolje reći civilizacijskog pada koji je zadesio Grčku, pojavila se velika trojka filozofa zaista veličanstvenog formata- Sokrat, Platon i Aristotel. O Sokratu znamo najmanje pošto sam nije ostavio nikakve pisane zapise; gotovo sve što o njemu znamo proističe iz dijaloga njegovog učenika, slavnog Platona, u kojima, u većini slučajeva, Sokrat preuzima vodeću ulogu.
Moglo bi se donekle reći da nisu tačne pretpostavke da je Atina i grčka kultura velika zahvaljujući ovim ljudima. Pre bi valjalo ukazati da su, istovremeno, i ovi filozofi bili veliki zahvaljujući Atini i njenom političkom uređenju; to i jeste jedan od glavnih razloga zašto ju je Sokrat neizmerno voleo.
Ono što je tada dovelo Grčku u takvu situaciju koja je uslovila pojavu Sokrata jeste, pre svega, moralna dekadencija i totalna propast duhovnosti i dotadašnjih moralnih vrednosti. I jedni i drugi, i Sokrat i sofisti, pre svega su težili da vaspitavaju ljude, da ih obrazuju, da pokušaju, svako na svoj način, da ih razumeju i uzdignu na viši nivo.


Za razliku od dotadašnjih filozofa i Sokrat i sofisti prave zaokret; njih interesuju problemi zajednice, njene moralne vrednosti. Interesuju ih one teme koje su do tada uglavnom bile zapostavljene. Naravno, imaju različite poglede na rešenje ovog problema. Dok Sokrat rešenje vidi u filozofskom preispitivanju moralnih vrednosti i odnosu dela i celine, shvatajući ono što su suprotnoj filozofskoj struji kasniji mislioci prigovarali, sofisti teže pukoj banalizaciji i rušenju svih društvenih vrednosti. Međutim, njihova najveća greška jeste upravo u poricanju tog odnosa dela i celine, odnosno, odnosa čoveka kao pojedinca i zajednice u kojoj živi. Takvim pristupom sveli su ljudsku egzistenciju ne puki individualizam, zaboravljajući pri tom, da prava ličnost može proisteći samo iz ovog odnosa jer, ukoliko nije tako, onda bi se moralo objasniti otkud razvoj ličnosti bez ulaženja u odnose sa drugima. Za razliku od njih, Sokrat je na ove probleme itekako obraćao pažnju. Uvideo je opšti princip- ukoliko bi se svi ponašali samovoljno kao što su učili sofisti i njima slični, nastao bi opšti haos.
Razmotrićemo sada osnovne nesuglasice Sokrata i Kaliklea u dijalogu Gorgija. Na početku polemike sa Sokratom Kalikle ističe sledeći stav: “ …Ti, Sokrate, pod izgovorom da tražiš istinu, zaista dovodiš do stvari koje mogu poslužiti demagogiji, naime, na ono što je lepo po zakonu, a ne po prirodi. Priroda i zakon se najčešće protive jedna drugom. Ako je neko suviše skroman i ne usuđuje se da kaže ono što misli, mora da padne u protivrečnost sa samim sobom. “ Već na ovom mestu uviđamo antagonizam između prirode i ljudske zajednice.

Ovo je suštinski nesporazum ove dve struje. Kalikle dalje ističe: “ Po prirodi je ružnije sve što je istovremeno i gore, dakle, nepravdu podnositi, a po zakonu je ružnije nepravdu činiti. Trpeti nepravdu u stvari čoveku i ne priliči; to odgovara robu, za koga je smrt bolja od života, jer, ako mu neko nanese nepravdu ili loše postupa sa njim, on ne može da odbrani ni samoga sebe ni druge koje voli. Zakon, naprotiv, stvaraju slabi i gomila. A oni samo sebe i svoje koristi radi stvaraju zakone i dele pohvale ili pokude. Da bi zaplašili jake, koji su najpre sposobni da steknu imanje, i da bi ih sprečili u tome da ga stvarno steknu, oni govore da je ružno i nepravedno imati više od drugih i da se nepravda sastoji u suštini baš u tome što neko želi da ima više od svoga suseda. Jer oni sami su, rekao bih, zadovoljni i sa jednakim, zato što ništa ne vrede. “
Ovde bih napravio malu digresiju. O pojmu istine se može govoriti na dva načina: može se govoriti o istini nezavisnoj od ovog odnosa, odnosno, nezavisnoj od bivstvovanja; a može se govoriti i o istini koju određuje bivstvovanje, ili koja nije moguća bez ovog odnosa sa bivstvujućim. Ako pretpostavimo međuzavisnost istine i bivstvovanja, shvatamo da sada bivstvovanje postaje to jedno, izvesno, nesumnjivo. Ovde se obrću ove dve sfere; na ovom mestu dolazi do zamene teza u postavljanju problema istine. Dakle, ako ovako posmatramo istinu, moramo je posmatrati kroz bivstvujuće.

Da ovo jeste suštinski kamen spoticanja između moralizma i imoralizma potvrđuje jedan od modernijih mislilaca : “U našoj sopstvenoj kulturi, uglavnom su prihvaćena dva temeljna odgovora. Jedan - dolazeći prevashodno od Grka i Hobsa - etiku objašnjava prosto kao sredstvo egoističke promišljenosti: njegov prvobitni mit je društveni ugovor. Ovaj mit preetičko ljudsko stanje vidi kao stanje usamljenosti; izvor svih nevolja je u tome što su ljudi počeli da opšte jedni sa drugima. Čim su to učinili, sukob je postao neizbežan, a prirodno stanje onda, prema Hobsovim rečima, postaje "rat svih protiv sviju" (Hobs, 1651, prvi deo, gl. 13, str. 64) i to čak i onda ako ljudi, kao što je tvrdio Ruso, pre početka sukoba i nisu bili raspoloženi neprijateljski jedni prema drugima (Rousseau, 1761, str. 188, 194; 1754, prvi deo). Sam opstanak, da po strani ostavimo društveno uređenje, postao je moguć tek na osnovu pravila postignutih upornim pogađanjem. (Ova priča se, naravno, obično shvata simbolički, a ne kao opis stvarnog događanja.) Drugo, hrišćansko objašnjenje moral tumači kao naše nastojanje da svoju nesavršenu prirodu uskladimo sa božjom voljom. Njegov prvobitni mit je pad čovekov, koji je proizvela nesavršenost naše prirode, na način kako je to opisano - opet simbolički - u Knjizi postanja. “
Ono što je važno istaći za početak jeste Sokratov moralizam koji je apsolutan, slični kao kasniji religijski moral formulisan u obliku obaveza. Možda bi bilo umesno razmotriti pojedine etičke paradokske koje na neki način opravdavaju Kaliklea, bar u tezi o apsolutnim etičkim vrednostima. Dakle, ako uzmemo u razmatranje problem etike, čini mi se da bismo mogli reći da je apsolutna, religiozna etika nespojiva sa politikom, osim pod uslovom da postoji etika odgovornosti prema sopstvenim građanima. Etički paradoks predstavlja, na primer, činjenica da su kroz istoriju mnogi dobri ciljevi ostvareni upotrebom etički sumnjivih ili bar opasnih sredstava. Takođe, treba imati na umu da je nasilje najvažnije sredstvo politike. Maks Veber, poznati sociolog i filozof, pravi distinkciju između etike čiste volje i etike čiste odgovornosti. Moglo bi se reći da oni koji su zastupnici etike odgovornosti obraćaju pažnju na posledice svojih delanja. Na primer, Veber dosta ilustrativno govori o problemu dužnosti kazivanja istine: “Najzad, razmotrimo dužnost kazivanja istine. Za apsolutnu etiku, to je bezuslovna dužnost. Prema tome, zaključilo se da treba objaviti sva dokumenta, pogotovu ona koja terete vlastitu zemlju, i da na osnovu tih jednostranih publikacija treba priznati krivicu za izbijanje rata, jednostrano, bezuslovno, bez obzira na posledice. Političar će otkriti da se time neće unaprediti istina, već da će je naprotiv zloupotreba i razobručene strasti zamračiti; da samo svestrano i plansko ispitivanje sprovedeno preko onih koji nisu zaslepljeni stranačkim obzirima može dovesti do rezultata; i da svaki drukčiji postupak može imati takve posledice za čitav narod koje se decenijama ne mogu popraviti. Ali apsolutna etika uopšte ne pita za posledice. To je najvažnija tačka.“

Ovaj se momenat treba istaći. On je ključan za razumevanje problema etike. Sokratovo shvatanje morala možda jeste ispravno ali nije mogućno bez apsolutno prihvačenih normi kojih bi se svi pridržavali. Niti takve norme postoje, jer se svakoj može naći kontraargument, niti ljudi mogu biti takvi, prosto naša priroda nije takva. Razmatrajući antropocentrizam u shvatanju bogova i morala, Niče ističe: “Bogovi zamišljeni kao ljubitelji surovih prizora – o, koliko ta prastara predstava još prožima naše evropsko očovečavanje! Treba samo pogledati kod Kalvina i Lutera. U svakom slučaju, izvesno je da ni Grci još nisu znali da svojim bogovima ponude začin za njihovu sreću koji bi bio prijatniji od radosti izazvanih surovošću. Šta mislite: kakvim su očima Homerovi bogovi gledali dole na ljudske sudbine! Kakav su zapravo kranji smisao imali Trojanski rat i slične tragične strahotnosti? Sumnje ne može biti: oni su bili zamišljeni kao svečane predstave za bogove: i , pošto je pesnik u tim stvarima “ božanskije” prirode nego ostali ljudi onda svakako i kao svečane predstave za pesnike... Na isti su način grčki filozofi morala, kasnije zamišljali da božije oči još gledaju dole na moralnu borbu, na heroizam i samomučenje vrlog čoveka: na pozornici je bio “Herakle dužnosti”, i on je znao da je na njoj; vrlina bez svedoka bila je za taj narod glumaca nešto posve nezamislivo.
Zar onaj tako presmeo, tako sudbonosan pronalazak – do kojeg su bili došli filozofi i koje je tada Evropa prvi put bila upoznala, pronalazak “slobodne volje”, apsolutne čovekove spontanosti u dobru i u zlu - nije bio smišljen pre svega za sticanje prava na ideju da se zanimanje bogova za čoveka, za ljudsku vrlinu nikad ne može iscrpsti? Na ovoj Zemlji – pozornici nikad ne bi trebalo da nedostaje zbilja novo, da nedostaju odista besprimerne napetosti, zapleti i katastrofe: jedan savršeno deterministički zamišljen svet bio bi za bogove odgonetljiv i ubrzo bi im dojadio - razlog dovoljan prijateljima bogova, filozofima, da svojim bogovima ne nameću takav deterministički svet! Čitavo antičko čovečanstvo puno je nežnih obzira prema “gledaocu”, kao jedan bitno javan, bitno očigledan svet koji nije umeo da sreću zamisli bez spektakla i svečanosti. – A , kao što već rekoh, i u velikoj kazni ima toliko toga svečanog... “
Dakle, zaključak se ne da ni nazreti- suprotnost između moralizma kao načina da se zaštiti i sačuva ljudska zajednica, čovek i njegovi najdublji interesi prema imoralizmu koji, posebno danas, ponovo dobija pozornicu svoga delovanja nema rešenja. Možda je Niče bio u pravu- ono što je sada biće ponovo ali ne pre onoga što je već bilo. Jedino što ostaje kao konstanta je ljudska priroda, koja je uprkos svim ljudskim dostignućima ostala nepromenjena i nezavisna. Ona je sa vremenom jedino bolje kamuflirana, dobila je bolju masku koja prikriva njene negativne strane. Ali oni su tu, sveprisutni, i čekaju da ponovo isplivaju na površinu, svaki put jače nego prvi, ostavljajući dublji trag za sobom.

Međutim, ovo ne treba shvatiti kao kritiku na bilo čiji račun, posebno ne na Sokratov; ali cilj ovog rada i nije bio davanje odgovora već postavljanje pitanja. Činjenica je da su moral i ljudska priroda dve suprotnosti iz kojih obično priroda izlazi kao pobednik. Sokratovo mesto je upravo tu, vezano za taj obrt- pokazao je kako moral može nadvladati prirodu i kako čovek mora, da bi zaista živeo, imati razlog za smrt; tek tada život dobija pravi smisao, tak tada mi jesmo ljudi, a ne životinje vođene slepim prirodnim nagonima.