недеља, 26. април 2009.

Razmisljanja

Apsurd moze biti i cilj i polazna tacka. Sam apsurd je cinican, u svojoj mogucnosti apsurdan. Apsurdnost zivota moze pruziti novi kvalitet zivotu u tom kontekstu sto svi ostali razlozi i smislovi jesu podredjeni apsurdu. Zivot se drugacije dozivljava, tako i emocije i dogadjaji. U mom slucaju apsurd je proizveo osecanje osmisljavanja besmisla, odanosti ka necem kontinuiranom sto bivstvuje u apsurdu vise nego pojedinac. A to je ideja koja mozda negira apsurd, koja ga jedina negira, ona odredjujuca, koja predstavlja osecaj koji nada nije. Osecaj da treba ostaviti i nekom posle "sebe" da dozivi apsurd upravo zato sto je apsurdno. Osecaj da je apsurd proizveden iz kolektivnog nesvesnog ali i da mora postojati mogucnost izbavljenja. Ponasam se kao da ta mogucnost postoji iako mi razum govori da je nema.
Relativizam za razliku od apsurda nije osmisljavajuci, ne donosi potpunu katarzu, mada izvesnu dozu da.
Negirati nadu kao pojedinac a ponasati se suprotno prema drugima daje sposobnost osmisljavanja stvari koje su, uslovno receno, obicnim ljudima daleke, nedostizne.
Ljubav prema svom narodu jeste odraz te kontinuiranosti, zato sto emocije bivaju konstanta koja se menja ali opet ima izvesnu zivotno odredjujucu vrednost, vrednost u smislu izgradnje sopstvenog identiteta, koji onda jedini ostaje. Zaborav biva smrt. Secanje zivot. Kontinuirano secanje- Sudbina. Suprotno od istocne tradicije, secanje, patnju, bol, ne treba izbegavati jer ona zivot jeste ali ni prizivati ih. Ziveti radi proucavanja, saznanja, jedino je vazno iako bilo apsurdno, motiv samoprevazilazenja mora biti prisutan makar posrnuce doneo, i na kraju smrt. Zaborav. Zivimo onoliko koliko imamo svest o sebi. Zivimo onoliko koliko zivimo kroz nama bliske ljude, naciju i potomke. Ne treba ispustiti iz vida da preci nasi zive kroz nas te njigove sudbine samim tim, ukoliko i jesu apsurdne, daju sansu nadi, a to je osmisljavanje zivota radi apsurdnosti ponavljanja svesti kao neponovljivosti. Sve ostalo je kukavicluk pred zivotom i sebicnost pod ma kojom maskom pokusali da je prikrijemo. Ta maska nama najvise stete donosi, posto blagostanje biva blagostanje na ustrb licnosti, protivno identitetu, emociji. Snazno osecanje zivota biva mucni i iskren proces.
Maska apsurda moze pristajati samo coveku apsurda, motiv iskrenosti biva neophodan i obavezujuc. Proistice iz upoznavanja sebe, iz uzasavanja sobom, upravo zato ne sme biti zanemaren. Istina biva vredna onoliko koliko je vrednujemo. Izraziti istu je vec na neki nacin njeno potiranje. Ona tada postaje zabluda. Apsurdno, zar ne?

6 коментара:

katarina је рекао...

Tek prihvatanje apsolutnog apsurda nam omogucuje da zivimo zivot sa izvesnim smislom.
Ako me razumes..

Milan је рекао...

Da, upravo tako. Slazemo se u potpunosti. To je prica o Niceovom nihilizmu,, nihilizam kao prevladavanje ocajanja i prihvatanje zivota u punoci, a ne kao pesimizam prema zivotu (Sopenhauer npr).

katarina је рекао...

Vise sam mislila na apsurd u Kamijevom smislu, nego na nihilizam. Kami ne razume zasto je ljudima tesko da prihvate apsurd. Sanse su 50-50 da postoji.
Ako ne postoji, taj visi smisao se ne moze otkriti nasim konacnim zivotom, tako da je i on apsurdan. I sam apsurd je apsurdan.
I sto ga pre prihtavimo u njegovoj punoj apsurdnosti, brze cemo naci neke male 'smisle' koji nam omogucuju da zivimo.
Da, i Nice se sa tim slagao, tako sto je velicao istinsko zivljenje u trenutku. Zato je mene odusevila ona njegova misao o vracanju u krug.

Sta god da ucinimo, zamislimo da cemo taj postupak raditi zauvek..Lupamo cekicem po stavrnosti i ravnamo se prema vecnosti. A u njoj, jedini smisao ima afirmacija zivota.

Milan је рекао...

Ja sam misljenja da istinski apsurd proizilazi iz nihilizma,koji bi predstavljao svest o besmislu, o propasti svih vrednosti, odricanje od istine kao takve. Tada je potreban jos jedan korak (mozda pre u Kjerkegorovom nego u Kamijevom smislu, Kami se vise bavio posledicm, Kjerkegor putem do iste)se zivot dozivljava kao apsurd. Ziveti apsurd je moguc iskljucivo ako se zive "male istine" ili nase lazi, mali smislovi koje sebi namecemo. Tu se slazemo. Snaga apsurda je upravo veca ukoliko se ima u vidu odricanje mogucnosti da se sazna istina, nego odricanje istine. Svodjenje iste na jezik. Istina nije nista drugo do jezicka konstrukcija. Eto prilike da citiram Nicea- "Istina je ona zabluda u koju verujemo". Sve se svodi na veru. Svako znanje jeste vera, ali svaka vera nije znanje.
Sta ti mislis, zasto je ljudima tesko da prihvate apsurd?

katarina је рекао...

mozda misle da je previse apsurdno da to urade :)
ne znam.
Ne znam ni da li ja mogu da ga prihvatim. Istina samo kao jezicka konstrukcija...sta onda mi radimo?

Sta nam preostaje da radimo, ako to prihvatimo?

Milan је рекао...

Izvini na ovako kasnom odgovoru.
Da, mislim da je coveku neophodno da u nesto veruje...jos stari Grci su tvrdili da su dve primarne ljudske psiholoske potrebe sloboda i sigurnost. Medjutim, sloboda se uvek povlaci pred sigurnoscu. To lepo mozemo videti danas u carstvu masmedija i opsteg straha. U ime sigurnosti zrtvuje se sloboda. A apsurd je svakako nesigurnost.

Meni su Hopi indijanci posebno zanimljivi- to je zivi dokaz da je istina jezicka konstrukcija. Vrem,e ne dozivljavaju kao mi a ni boje takodje. Njihov dozivljaj sveta se uoblicava jezickim izrazavanjem